Skip to main content

Mnogo vike ni za što - Anđela Žaja


Uletjela mi je u kuću bez najave, zadihana i s grašcima znoja po čelu. Zbog godina koje obe nosimo na leđima uplašila sam se da će se srušiti za na vijeke vjekova, no ona je samo grakala moje ime dok nije došla do daha dovoljno da kaže više.

„Ružo moja, ajme Ružo, kakva nesreća. Eno, Anđa utekla od muža. I dicu  je za sobom ostavila. Ma, kakova to mater dicu ostavlja? Kuku, gospe moja, ča će jadan čovik sada? Ča će dica jisti?“ 

Nastavila bi tako kukati do jutra da ju je bilo pustiti. Stane je oči, uši i usta naše zgrade. Sve vidi, sve čuje, sve prati i o svemu trača. Osobno nisam od neke priče i obično u tišini poslušam što ima reći i njoj to savršeno odgovara. Prihvatila sam je takvom kakva je, poslušam je i umirim. Moram priznati i da su me u nekoliko navrata informacije iz njenih priča spasile nekih možebitno loših situacija. No, nikada je nisam vidjela ovako uznemirenu. Možda i zato što je Anđa njena nevista.

„Dobro Stane, dođi malo na zrak“, progovorila sam napokon, koliko god smireno sam mogla, uhvatila je pod ruku i odvela do balkona. Na terasi nas je čekao čaj koji sam bila skuhala i postavila na bukvin stolić tik prije njenog upada. Nosnice nam je poškakljao miris mente i Stane se s dubokim udahom nemoćno svalila na stolicu.

„Znala sam da ne vridi ni pišljiva boba. Nije me sin tija slušati kada sam mu kazivala da ništa dobra od vlajine divojke. Eto mu sad, tovaru jednom“, nastavila je Stane kršeći ruke. Svako malo bi podigla i spustila ramena dok joj je pogled postajao sve tuplji. 

Za to vrijeme u zgradi se uskomešalo jer je Stane vikala od prizemlja do četvrtoga kata gdje se nalazi moj stambeni kutak. 

„Nije ti lako, Stane moja. Nego reci mi, kako znaš da je utekla? Da nije ostavila kakvo oproštajno pismo?“

„Ma, kakovo te pismo spopalo. Utekla je, znan ja. Eno, mali doša iz škole, ručka nema, postelje nije uredila, suđe neoprano, a nje nidi. Ako je išta radila u životu, čistila je. Stan im je uvik blista od čistoće. Još je i mašinu robe izvadila i nije raširila. Ajme, šta će mi Stipe kada kući dođe, gospe moja. Još će ispasti da sam je ja potjerala.“

Stane nikada nije skrivala netrpeljivost spram Anđe. No ova je to šutke podnosila radi Stipe kojega je silno voljela, a to je svatko, osim njene svekrve, mogao vidjeti. 

Uto se začuo Anđin glas kako doziva Stanu, koja se u djeliću sekunde smrzla.  

„Ah, tu ste“, rekla je Anđa s olakšanjem, „Morala sam hitno izaći jer su me zvali iz Majine škole. Pozlilo joj je i dobila je temperaturu. Dovela sam je kući, pa ću skuhati krepku juhicu. Nego, Stane, kako ste mi maloga samoga doli ostavili?“

Stane se u čudu hitro osovi na noge i pođe sa nevjestom. 


Comments