Skip to main content

Pogled u ogledalo - Marija Mijić

 

Kap po kap, kiša udara u krovne prozore. Probudila sam se, ne mogu da maknem, samo tuge ovako jako stisnu vrat. Zamišljam obruč oko grkljana, koji se steže i parališe me. Sinoć mi je rekao sve. Bilo je lakše dok sam samo pretpostavljala, nadala sam se da grešim, imala sam sunca u sebi, imala sam veru. Sad znam da me ne voli. 

Govorio je jednoličnim glasom, bezmalo ravnodušnim, rekao je kako bi trebalo da se rastanemo, da svako potraži istinsku sreću. Rekao je još da zaslužujem sve. Da nije do mene. Rekao je da je zadovoljan što sam baš ja bila njegova žena. Ali…

Nisam računala na to da ljubav nosi ovoliko tuge. Čitala sam da su koferi lakši i da su suze okej. 

Suza nema. Dok ustajem iz kreveta čujem reklamu na radiju za lajf kouča koji popravlja duše, garantuje da će za sitne novce opraviti svakoga. Taj svako sam i ja, a nikad pre nisam bila, lako sam plakala, lako sam volela, lako sam sijala. Pomislih kako bih mu sada dala poslednju paru da me rasplače. 

Imam jak pritisak u grudima, verovatno sam celu noć plakala na pogrešnu stranu, sve suze sam progutala, imam čitav kazan suza u telu.

Treba mi kafa. Prilazim džezvi i nespretno prosipam kafu po šporetu koja je tako jako zamirisala da sam na momenat bila svesna tog izuzetno jakog mirisa koji me podseća na ljubav i sirovu sreću koja je do juče, čini mi se, obitavala ovde.

On se sprema, krajičkom oka gledam u ogledalo, vidim ga i on vidi mene. Obukao je belu košulju, sveže je obrijan i miriše na parfem koji sam mu kupila prošlog meseca na adminstrativnu zabranu. Vezuje kravatu ne tražeći pomoć, čisti cipele i skida etiketu s novih čarapa. Moj pogled je čaroban. Ovo naše ogledalo u predsoblju je prozor u srećne dane, čega se ono nagledalo, koliko srećnih dolazaka kući, ispraćaja i dočeka, koliko Novih godina i Uskrsa. Nikad nisam osetila toliko emocija prema predmetu kao sada prema našem ogledalu, čak i to što ga zovem naše ujedno me raduje i rastužuje.

“Molim te da ne dramimo, imamo vremena, otkaži stan. Spakuj se na miru i polako, tek je sredina meseca.” Nastavlja dok oblači sako: “Sposobna si ti, sve ćeš brzo i lako. Oko birokratije ne brigaj, to ćemo zajedno ovih dana”.

Stavlja sunčane naočare i grubim glasom kaže: “Ćao Mačko, ne gubi dan, razvedrilo se.”

Gledala sam u ogledalo, monolog olakšava stvari, ipak to nije tet-a-tet. Ogledalo je prepreka i pripada mu sva krivica. Čula sam zvuk zatvaranja vrata, suze su mi grunule u vrelu kafu. 

Kazan suza se izlio, ljubav preliva, pretvorila se u običnu vodu, meša se s kafom i isparava kao inhalator pravo u mene.

Gledam u ogledalo, odjednom ne osećam više ništa prema ovom predmetu, nestala je ogromna ljubav od malopre, i suze jesu okej.

Zrak sunca je ušao u sobu, razvedrilo se…




Comments